Prolje\u0107e je bilo vilenjak koji je svaka tri mjeseca mijenjao svoj ogrta\u010d i ime. Odbacio je bijeli \u010diji su se krajevi zavr\u0161avali ledenicama i ostavio ga na vrhu planine. Spustio se na proplanak, ogrnuo novim ogrta\u010dem ukra\u0161enim svim bojama. Na vedrom nebu zastao je oblak ushi\u0107en cvjetnim prizorom. Hor ptica selica koje su se vratile iz krajeva u kojima djeca ne znaju za Snje\u0161ka Bijeli\u0107a, svojim nastupom, uveli\u010dao je ovaj trenutak u kojem je Prolje\u0107e otvaralo izlo\u017ebu cvije\u0107a. Razvigorac je bio \u010duveni slikar. Obod njegovog \u0161e\u0161ira krasio je slikarski kist.
-Cvjetovi, vi \u0161to uzvra\u0107ate Suncu milovanje! \u2013uzviknu vilenjak i nastavi- u proteklom vremenu grijala me misao da \u0107e do\u0107i ovaj dan! Pre\u017eivio sam sve studeni u nadi koja se evo ostvaruje zahvalju\u0107i vama i slikaru Razvigorcu: svijet je \u0161arena istina. Kad se zavr\u0161i izlo\u017eba neki \u0107e od vas ostati ovdje, neki oti\u0107i u vrtove, ba\u0161\u010de, parkove, balkone i tako \u0107ete vi \u0161iritu raznobojnu istinu. Ne\u0107u dugo pri\u010dati jer je sve gubljenje vremena sve osim u\u017eivanja u va\u0161oj ljepoti. Vjetar Razvigorac, moj prijatelj, na\u0161 slikar, oslikao vas je bojama koje vam najljep\u0161e pristaju, i tebi ru\u017eo, i tebi ljubi\u010dice, i tebi jagor\u010devino i tebi karanfilu i\u2026 ma svima vama i nama. Cvjetajte i budite sretni donose\u0107i sre\u0107u.
Cvjetovi zapljeska\u0161e laticama i zamirisa\u0161e.
Cvr\u010dci zasvira\u0161e, ptice zacvrkuta\u0161e, Vilenjak zaplesa. Oblak nastavi putovanje. Slikar spremi svoje boje i krenu prema jezeru na \u010dijoj je obali bila koliba u kojoj je \u017eivio. Iznenada za\u010du ugodne milozvuke. Zastade pred lijepim prizorom. Na obali je sjedjela prekrasnu djevojku. Pjevu\u0161ila je. Bijeli velovi su naizmjeni\u010dno otkrivali i skrivali njene \u010dari. Djevojka je \u0161tapi\u0107em crtala na pijesku ruku koja se pru\u017eala prema kolibi. Nije se iznenadila kad joj slikar pri\u0111e i sjede nedaleko od nje. Prestade da pjevu\u0161i.
-Bilo je lijepo danas na proplanku \u2013re\u010de.
-Kako to da te nisam vidio?- za\u010dudi se Vjetar.
-Bila sam na oblaku. Ja sam njegova k\u0107i-predstavi se ona.
-Ja sam vjetar, Razvigorac. Slikar.
-Znam. Op\u010dinjena sam tvojim bojama koje si podario cvjetovima. Nisam prestajala da mislim na tebe. Po\u017eeljeh da te upoznam.
Slikar nije mogao da skine o\u010di sa njenog lica, ruku, biserne pojave. Obuze ga do tada nepoznat osje\u0107aj tople miline kakvu je stvarala blizina djevojke.
-Dopusti mi da i ja nacrtam ruku. Evo ovako \u2013 i slikar preuze njenu gran\u010dicu. -O\u017eivimo crte\u017e- re\u010de.
-Kako? \u2013upita djevojka.
Razvigorac pru\u017ei ruku prema djevojci i ona prema njemu. Spleto\u0161e im se prsti. Preplavi ih bla\u017eeni osje\u0107aj da vi\u0161e ne pripadaju samo sebi, nego da su tek sada potpuni, da im se svjetovi prelijevaju jedan u drugi, kao ne\u0161to \u0161to se dugo \u010dekalo i za \u010dim se dugo \u010deznulo.
Ali djevojka se brzo odma\u010de.
-Nisam smjela dopustiti da te zavolim, da me zavoli\u0161 \u2013 glasom punim tuge re\u010de. Nisam jer ja sam Oblakova K\u0107i, neko kome je dosu\u0111eno da putuje bez prestanka. Ni moja silna \u017eelja da ostanem sa tobom ne mo\u017ee me zaustaviti. Mo\u017ee\u0161 li rijeci obuzdati tok, mo\u017ee\u0161 li ptici svezati krila? Zaboravi me, zaboravi.
-Kako da te zaboravim-klonulo odgovori Razvigorac-nikad u \u017eivotu nisam bio toliko sretan. Tvoja je sudbina da putuje\u0161, pa dobro, putuj, ali ja \u0107u \u017eivjeti misle\u0107i na ovaj susret.
-Ti to ka\u017ee\u0161 samo da bi me utje\u0161io\u2013re\u010de Oblakova K\u0107i.
-Ja to ka\u017eem jer je to istina. Evo, poklanjam ti sve svoje boje. U svakoj od tih boja dio je mene. Poklanjam ti tako sebe.
Djevojka se zagrcnu.
-A \u0161ta ja tebi da dam?
-Obe\u0107anje da \u0107e\u0161 i ti misliti na mene.
-Obe\u0107avam, obe\u0107avam, i kad god ki\u0161a prestane da pada, ti \u0107e\u0161 vidjeti na nebu spojene ruke, na\u0161e ruke kako se grle.
Djevojka uze boje pa ih prisloni na srce, prije nego se oblak podi\u017ee i izgubi u daljinama.
Kad Razvigorac na nebu ugleda dugu, ozari se. Od sre\u0107e protr\u010di livadama, proplankom, ulicama, znaju\u0107i da je njegova ljubav, kao u nekoj bajci, vje\u010dna.<\/p>\n
648","protected":false},"excerpt":{"rendered":"