Na proplanku, okruženi crvenim, narančastim, žutim ,zelenim, plavim i ljubičastim cvjetovima, stojali su Proljeće i vjetar, slikar Razvigorac.
Proljeće je bilo vilenjak koji je svaka tri mjeseca mijenjao svoj ogrtač i ime. Odbacio je bijeli čiji su se krajevi završavali ledenicama i ostavio ga na vrhu planine. Spustio se na proplanak, ogrnuo novim ogrtačem ukrašenim svim bojama. Na vedrom nebu zastao je oblak ushićen cvjetnim prizorom. Hor ptica selica koje su se vratile iz krajeva u kojima djeca ne znaju za Snješka Bijelića, svojim nastupom, uveličao je ovaj trenutak u kojem je Proljeće otvaralo izložbu cvijeća. Razvigorac je bio čuveni slikar. Obod njegovog šešira krasio je slikarski kist.
-Cvjetovi, vi što uzvraćate Suncu milovanje! –uzviknu vilenjak i nastavi- u proteklom vremenu grijala me misao da će doći ovaj dan! Preživio sam sve studeni u nadi koja se evo ostvaruje zahvaljući vama i slikaru Razvigorcu: svijet je šarena istina. Kad se završi izložba neki će od vas ostati ovdje, neki otići u vrtove, bašče, parkove, balkone i tako ćete vi širitu raznobojnu istinu. Neću dugo pričati jer je sve gubljenje vremena sve osim uživanja u vašoj ljepoti. Vjetar Razvigorac, moj prijatelj, naš slikar, oslikao vas je bojama koje vam najljepše pristaju, i tebi ružo, i tebi ljubičice, i tebi jagorčevino i tebi karanfilu i… ma svima vama i nama. Cvjetajte i budite sretni donoseći sreću.
Cvjetovi zapljeskaše laticama i zamirisaše.
Cvrčci zasviraše, ptice zacvrkutaše, Vilenjak zaplesa. Oblak nastavi putovanje. Slikar spremi svoje boje i krenu prema jezeru na čijoj je obali bila koliba u kojoj je živio. Iznenada začu ugodne milozvuke. Zastade pred lijepim prizorom. Na obali je sjedjela prekrasnu djevojku. Pjevušila je. Bijeli velovi su naizmjenično otkrivali i skrivali njene čari. Djevojka je štapićem crtala na pijesku ruku koja se pružala prema kolibi. Nije se iznenadila kad joj slikar priđe i sjede nedaleko od nje. Prestade da pjevuši.
-Bilo je lijepo danas na proplanku –reče.
-Kako to da te nisam vidio?- začudi se Vjetar.
-Bila sam na oblaku. Ja sam njegova kći-predstavi se ona.
-Ja sam vjetar, Razvigorac. Slikar.
-Znam. Opčinjena sam tvojim bojama koje si podario cvjetovima. Nisam prestajala da mislim na tebe. Poželjeh da te upoznam.
Slikar nije mogao da skine oči sa njenog lica, ruku, biserne pojave. Obuze ga do tada nepoznat osjećaj tople miline kakvu je stvarala blizina djevojke.
-Dopusti mi da i ja nacrtam ruku. Evo ovako – i slikar preuze njenu grančicu. -Oživimo crtež- reče.
-Kako? –upita djevojka.
Razvigorac pruži ruku prema djevojci i ona prema njemu. Spletoše im se prsti. Preplavi ih blaženi osjećaj da više ne pripadaju samo sebi, nego da su tek sada potpuni, da im se svjetovi prelijevaju jedan u drugi, kao nešto što se dugo čekalo i za čim se dugo čeznulo.
Ali djevojka se brzo odmače.
-Nisam smjela dopustiti da te zavolim, da me zavoliš – glasom punim tuge reče. Nisam jer ja sam Oblakova Kći, neko kome je dosuđeno da putuje bez prestanka. Ni moja silna želja da ostanem sa tobom ne može me zaustaviti. Možeš li rijeci obuzdati tok, možeš li ptici svezati krila? Zaboravi me, zaboravi.
-Kako da te zaboravim-klonulo odgovori Razvigorac-nikad u životu nisam bio toliko sretan. Tvoja je sudbina da putuješ, pa dobro, putuj, ali ja ću živjeti misleći na ovaj susret.
-Ti to kažeš samo da bi me utješio–reče Oblakova Kći.
-Ja to kažem jer je to istina. Evo, poklanjam ti sve svoje boje. U svakoj od tih boja dio je mene. Poklanjam ti tako sebe.
Djevojka se zagrcnu.
-A šta ja tebi da dam?
-Obećanje da ćeš i ti misliti na mene.
-Obećavam, obećavam, i kad god kiša prestane da pada, ti ćeš vidjeti na nebu spojene ruke, naše ruke kako se grle.
Djevojka uze boje pa ih prisloni na srce, prije nego se oblak podiže i izgubi u daljinama.
Kad Razvigorac na nebu ugleda dugu, ozari se. Od sreće protrči livadama, proplankom, ulicama, znajući da je njegova ljubav, kao u nekoj bajci, vječna.
240
Comments are closed