Sve što je Iva željela na cijelom svijetu bilo je jedno pravo, živo, mače. Ne čupava, plišana
igračka, kakve su joj stalno kupovali mama i tata, niti mačke na navijanje koje mjauču i prevrću
se. Ne. Željela je pravo mače koje će moći milovati i igrati se s njim. Mače koje će presti i ležati
pored nje dok ona čita slikovnice i koje će je buditi ujutru mjaučući i mazeći se. Kad god bi rekla
mami i tati da želi malu macu oni bi joj odgovarali: ”Ti si mala”, ili “mače je velika obaveza”, ili
“mačke se linjaju!” I stalno tako. Ona je uporno pokušavala ali oni je nisu slušali. Kupovali su
joj razne igračke, poučne stvari, slikovnice, ali mače… ne. Kada bi uspjela da ih odvuče u
prodavnicu životinja po čitav sat čučala bi kraj kaveza sa macama i igrala se s njima, gledala
molećivim pogledima ali mama i tata nisu popuštali. Jedino što joj je još preostalo bilo je moliti
Djeda Mraza za pomoć. Imala je pet godina i znala je velika štampana slova. Nikom nije
govorila ništa. To je morala biti njena tajna. Ako bi mama i tata saznali za to, sigurno bi je
odgovarali. Morala je to učiniti sama. Sjetila se da u maminoj tašni uvijek ima papira za pisanje.
Polako se odšunjala i neopažena izvukla jedan papir. Otrčala je u svoju sobu, zatvorila vrata i
počela pisati. Bio je to veoma naporan posao. Čitavo poslijepodne joj je prošlo u tome. Uzela je
bojice i preko cijelog lista nacrtala macu ,za svaki slučaj,da Djeda Mraz bude siguran. Kada je
završila okrenula je list da niko ne vidi šta piše na njemu. Umorna, samo se uvukla u krevet i
zaspala.
“Šta radi Iva?” upita tata primjetivši da u kući vlada neuobičajena tišina.
“Crta nešto. Izgledala je veoma ozbiljno pa nisam htjela da joj smetam”odgovori mama
zadubljena u neke papire. Sutra je imala važnu prezentaciju na poslu i ova tišina joj je godila.
“Idem ipak provjeriti”reče tata.
“Zamisli spava”, reče vrativši se iz sobe.
“Da nije bolesna”, zabrinu se mama, ”jesi li joj pipnuo čelo?”
“Jesam, sve je u redu.”
“Možda se samo umorila”, reče mama i nastavi s poslom.
Sutra ujutro mama je panično trčala po kući tražeći papir koji joj je nedostajao.
“Jesi li dobro pregledala tašnu?” upita tata.
“Naravno da jesam! Bio je tu a sad ga nema!”
“Možda si ga slučajno negdje spustila u kući”, reče tata i počeše opet tražiti.
“Evo ga!” sa olakšanjem reče mama. Bio je u Ivinoj sobi, ne znam otkud tamo?”
“Važno je da si ga našla”, reče tata i oni odjuriše na posao dok je Iva jos spavala.
Mamino izlaganje teklo je veoma dobro. Dugo se pripremala za to i bilo joj je važno da sve
prođe odlično.Odjednom primjeti da se svi smješe i došaptavaju. Zbunjena zasta na trenutak.
“Vaša kćerka je veoma kreativna”, reče joj šef smješeći se. Mama ga zbunjeno pogleda. On
pokaza na papir koji je držala u rukama.
“I moja curica voli da crta ali ne tako dobro”, reče on. Mama okrenu papir i ugleda veliku macu
nacrtanu preko cijelog lista i Ivino pismo u kome je pisalo:
DRAGI DJEDA MRZE.JA SAM IVA.MOLIM TE DONSI MI PRAVU MACU Z NOVU
GODNU.TO JE MOJA NAJVEĆA ŽELJA NA SVIJETU. JA STANUJEM U ŽUTOJ KUĆI
NA PETOM SPRATU.HVALA TI PUNO.
VOLI TE IVA
Mama se raznježeno nasmiješi. Znači to je ona radila cijelo poslijepodne. Čim se sastanak
završio mama požuri do kuće. Teta koja je čuvala Ivu se iznenadi kad je vidje. “Nešto sam
zaboravila”, reče mama. Polako se uvuče u Ivinu sobu. Srećom Iva je jos spavala. Ostavi papir
onako kako ga je i našla i vrati se na posao. Kad se Iva probudila, uzela je svoje pismo, stavila ga
u kovertu i napisala adresu: DJEDA MRAZ, SJEVERNI POL. Kad je išla s tetom u prodavnicu
zamolila ju je da odu do poštanskog sandučića.
“ Zašto?“ upita je iznenađeno teta.
“Moram poslati pismo”, ozbiljno recče Iva, “Djeda Mrazu.”
“To je veoma važno” reče teta i podignu je da ubaci pismo.
Ivi su dani sporo prolazili. Svakog dana pitala bi mamu: ”Koliko još dana do Nove godine?”
Mama joj je strpljivo odgovarala . Iva je dobro čuvala svoju tajnu. Nikome nije rekla šta je
napisala Djeda Mrazu. On joj je bio zadnja nada. Konačno je stigao 31. decembar. Kuća je bila
okićena, mirisala je na kolače, cimet, narandže… Svi su bili uzbudjeni a Iva… neopisivo. Radost
joj je bila jos veća kad je počeo da pada snijeg. Guste velike pahulje brzo su prekrivale zemlju.
Negdje oko podne zazvonio je telefon. Nakon razgovora tata je rekao: ”Djed i baka ne mogu
voziti po ovakvom vremenu. Idemo mi kod njih! Tamo ćemo slaviti Novu godinu.”
Iva se sva ukočila.
“Neću da idem!“ počela je vikati i plakati.
“Iva, šta ti je?” pitala ju je mama, “pa ti voliš da idemo djedu i baki.”
“Neću i neću!” plakala je neutješno Iva.
“Ali zašto?” pokušavali su saznati mama i tata.
“Kako će me naći Djeda Mraz ako odem?” grcajući u suzama konačno procijedi Iva. Mama se
nasmješi i zagrli je.
“Ludice mala, pa Djeda Mraz uvijek zna gdje si ti. Ne brini. “
“ Zaista?” Iva je širom otvorila uplakane crvene oči.
“Naravno, ne brini ništa”dodade tata.
Iva pljesnu ručicama. “Onda idemo!” reče veselo brišuci mokre obraze. Spakovali su sve i
odvezli se kod djeda i bake na selo. Veče je proteklo u slavlju i veselju. U devet sati Iva je otišla
na spavanje. Dugo se prevrtala u krevetu . Od uzbuđenja nije mogla zaspati. “Da li je Djeda
Mraz dobio moje pismo? “ pitala se. Konačno san ju je savladao.
Jutro je svanulo tiho, vedro i sunčano. Sve je bilo bijelo. Snijeg je svjetlucao i blistao na suncu.
Iva se prva probudila. Skočila je iz kreveta i uzbuđena otapkala bosim nožicama u pidžami
pravo do jelke u dnevnoj sobi. Ispred jelke stojala je velika šarena kutija a pored nje paketić sa
slatkišima. Iva je veselo pljesnula rukama i potrčala do kutije. Podigla ju je i osjetila da je vrlo
lagana. Pogledala je bolje. Primjetila je da je poderana sa strane I PRAZNA! Bila je u šoku.
“Gdje je njen poklon? Neko ga je uzeo!” Razočarenje ju je preplavilo i suze su joj ispunile oči.
“Nema njenog poklona!”
Stojala je ispred jelke, mala i bosonoga u crvenoj novogodišnjoj pidžamici s bijelim pahuljicama,
ne znajući šta da radi. U tom trenutku začu neki zvuk, šuštanje, koje je dopiralo ispod jelke. Iva
oprezno priđe.
”Mijau” začu se tiho. Iva leže na pod i pogleda ispod. Ništa nije vidjela.
“Mijau “ začu se opet malo glasnije. Iva brzo obrisa suze i nada ispuni njeno srce.
“Mijau, mijau” čulo se sve glasnije . Odjednom ispod gustih grana jelke promoli se mala bijela
maca s velikom crvenom mašnom vezanom oko vrata. Iva poskoči od radosti. Suze presušiše a
široki osmjeh obasja njeno lice. Maca. Njena maca. Polako pruži ruke i uze mače koje odmah
poče da prede pružajući njuškicu prema njenom licu. Iva nije mogla da dođe sebi od
oduševljenja. Djeda Mraz je najbolji na svijetu!
![Little kitten](https://knjigosaur.ba/wp-content/uploads/2024/12/Designer-3-e1735426616385.jpeg)
Čvrsto držeći mače potrča do mame i tate. Uzvera se na njihov krevet. Mama i tata bunovni od
sna jedva otvoriše oči.
“Vidite šta mi je donio Djeda Mraz!” oduševljeno reče Iva i podmetnu im macu do lica. Gledala
ih je ispunjena strepnjom. Ne mogu je sada odbiti kad joj je macu donio Djeda Mraz.
Mama i tata se pogledaše i nasmješiše.
“Prekrasna je!” rekoše uglas. Iva nije mogla vjerovati svojim ušima.
“Znači mogu je zadržati?” upita daha suspregnutog od uzbuđenja.
“Naravno! To je poklon Djeda Mraza!” rekoše mama i tata veselo.
“Juhuuuuuuu… “ povika Iva sretno, uze macu i otrča da pokaže djedu i baki najljepši
novogodišnji poklon svih vremena.
![](https://knjigosaur.ba/wp-content/plugins/dp-post-views/images/eyes.png)
Comments are closed