Živio jednom jedan pisac, veseo, dobroćudan, kao i njegove priče. Nosio je narandžaste košulje i čarape različitih boja,volio cvijeće, ptice i životinje uopšte, a kad bi sjeo da piše, za stolom ispod visoke razgranate trešnje, obavezno bi na glavu stavljao mekani ljubičasti šešir na čijem obodu je blistala mala srebrna značka djeteline s četiri lista. Na stolu je uvijek bio čajnik pun mirisnog čaja koji bi povremeno pijuckao mašući zaneseno olovkom po vazduhu dok je smišljao nove zanimljive priče za svoje male čitaoce. Ptičice bi radoznalo provirivale s grančica i cvrkutale u obližnjem rascvjetalom žbunu a lijeni mačak spavao bi u naslonjaču povremeno škiljeći na jedno oko i pazeći da mu nešto ne promakne. Na vrhu dimnjaka vrane su držale stražu nad čitavim dvorištem i kreštanjem nagovještavale nečiji dolazak. Pisac ih je sve hranio i živjeli su mirno i sretno kao jedna velika porodica.
Ali, jednog dana, desilo se nešto strašno. Pisac je prestao pisati. Ima li veće tragedije za jednog pisca? Zamislite kad bi vam neko zabranio da dišete, tako se naš pisac osjećao jer pisanje je za pisca sam život. Sjedio je tako pogureno na stolici ispod trešnje s ljubičastim šeširom na glavi praznog pogleda uprtog u zemlju. Sjedio je tako satima i danima dok na kraju nije odložio šešir na sto i legao u krevet iz koga više nije izlazio. Životinjice su se prikradale i virile kroz prozor, mačka mjaukala, cvijeće uvenulo ali on se nije ni pomakao. Konačno jednog dana, kada je stanje već postalo zabrinjavajuće, gospodin Vrana sazva sastanak pod trešnjom okićenom sočnim rumenim plodovima. Zajedno sa svojom gospođom smjesti se na granu u blizini stola a ostali se poredaše okolo.
“Svi se slažemo, mislim”, poče ozbiljno govoriti držeći krila zakačena za svoj novi srebrnasti prsluk,”da je stanje ozbiljno.”
“Nikad ga nisam vidio ovakvog”, procijuka mali mišić sa stola, na što ga gospodin Vrana oštro pogleda dajući mu do znanja da ga je prekinuo. Mišić se posramljeno povuče iza šećernice.
“Ovako nešto još nismo vidjeli”, ponovi gospodin Vrana mišićeve riječi. “Da li iko zna u čemu je stvar?”
“Čula sam kad je mljekarica rekla poštaru da je pisac izgubio inspiraciju i da je zato tužan”, procvrkuta sjenica iz ružinog žbuna.
“Inspiraciju?”, reče gospođa vrana namještajući svoj čipkani šešir.
“Šta? Šta je rekla?” reče čajnik koji je bio malo nagluv na lijevo uvo.
“Izgubio je inpisrrraciju”, ponovi porculanska šoljica sa zlatnim rubom s jakim francuskim naglaskom, ljupko kotrljajući slovo R.
“Oh, Vi ste tako pametni”, reče čajnik klepećući zaljubljeno poklopcem,”a Vaš naglasak je prosto očaravajući.”
“Kaže se inspiracija”, dobaci prezrivo šećernica koja nije mogla smisliti francusku porculansku šoljicu i njeno prenemaganje ali čajnik je i ne ču jer se nalazila s njegove lijeve strane s koje, kako rekosmo, nije najbolje čuo.
“Šta je to inpisracija?”, cijuknu mišić grickajući zaboravljeni komadić šećera a šećernica se iznervirana izdera: “Kaže se inspiracija! Inspiracija!”
“Kako molim? Meni nešto kažete”, reče čajnik.
“Inpisrrrrracija, inpisrrrracija”, zacvrkuta opet šoljica trepćući očima a čajnik oduševljeno napravi puni krug oko nje.
Srebrna kašičica zakocenu se od smijeha zveckajući o rub tanjirića.
“Ah, dižem ruke”, rezignirano reče šećernica i okrenu se da ih ne gleda.
“Dosta naklapanja, da li neko zna šta je to INSPIRACIJA?” reče gospodin Vrana posebno naglašavajući svako slovo i gledajući pritom u šoljicu koja se zadivljena samom sobom ogledala u srebrnom poslužavniku.
Svi su ćutali pogledajući jedni u druge.
“Mislim da je to ona sjajna stvar na njegovom šeširu koja više nije tamo”, reče mišić.
Svi se kao po komandi zagledaše u ljubičasti šešir na stolu. Sjajne stvari zaista nije bilo.
“Ali, gdje je nestala?” reče crvendać s trešnje.
“Sigurno je tu negdje”, zakreketa svraka s vrha drveta.
Mišić brzo pretraži sto, zavuče se u ladicu, siđe niz nogu stola i pretraži tlo svuda okolo.
“Nema je nigdje”, reče.
“Ah, sigurno je negdje u kući”, reče svraka,”kao da je to uopšte važno!”
“Naravno da je važno”, reče bokal koji je do tada ćutao.
“Piscu je važno i moramo to pronaći. Moramo mu pomoći i vratiti ispinraciju!” reče mišić.
“Inspiraciju!” dreknu šećernica a kašičica opet zazvecka smijući se.
“Šešir uvijek ovdje stoji”, reče gospođa Vrana,”što znači da i stvar mora biti ovdje.”
“Stvar! Stvar! Šta ste zapeli toliko za tu stvar”, zakrešta svraka.
“Pisac nam je važan, ako nisi znala brbljivice!”, reče šećernica,”i ako mu treba njegova INSPIRACIJA, mi ćemo je pronaći.” Odobravanje se začu sa svih strana. ” Samo je pitanje gdje tražiti?”
“Ja znam gdje je stvar”, začu se duboki baršunasti glas mačke tačno iznad miševe glave. Mišić cijuknu i onesvjesti se na stolu.
“Vidiš šta si uradila!”, reče čajnik škropeći mišića po licu.
“Ti se uvijek prikradaš tim svojim mekanim šapama i plašiš sve”, reče sjenica mašući krilima iznad miša koji otvori oči i ugledavši mačku iznad sebe opet pade u nesvjest.
“Pa nisam mislila da će biti baš tako teatralan”, reče mačka i siđe na stolicu.
Mišić dođe sebi a šećernica mu gurnu odmah komadić šećera da se povrati.
“Ti znaš gdje je inspiracija?” prekide galamu gospodin Vrana obraćajući se mački.
“Znam”, reče ona nehajno ližući šapu dok su je svi napeto gledali.
“Pa dobro, gdje je?” dreknu šećernica u ime svih.
Mačka ih sve nevino pogleda zaustavljajući pogled na svraki.
“Svraka ju je uzela!” reče mahnuvši važno kitnjastim repom.
“Ti, kradljivice jedna!” dreknu bokal i podrignu veliki klobuk zraka.
Svraka zakrešta i zalepeta krilima, trešnja se otkinu i pade pravo u porculansku šoljicu i rasprsnuvši se ofarba je u crveno. Šoljica zavapi:”Aaaah! Nečuveno! Nečuveno!” Čajnik odmah priskoči u pomoć zaljevajući je i pokušavajući je očistititi dok se čaj proljevao na sve strane a šećernica se iz sveg glasa smijala dok joj je okrugli stomak podrhtavao.
“Kradljivica! Kradljivica!” cijukao je uzbuđeno mišić trčeći od uzbuđenja ukrug po stolu. Mačka je zadovoljno posmatrala čitavu gužvu a onda reče prekidajući galamu :” Hoćete inspiraciju ili nećete?”
Svi se trgnuše.
“Vraćaj inpisraciju!” cijuknu mišić a za njim i ostali derući se uglas.
“E, baš neću!” reče svraka i odleti.
“E, baš hoćeš!” reče ljutito gospodin Vrana i zajedno s gospođom Vranom uzleti za svrakom koja je bježala ka skrovištu u kome je čuvala razne vrijedne sjajne stvari.
Šta se tačno tamo desilo ostaće tajna ali uskoro se vratiše noseći pobjedonosno inspiraciju. Svi zavikaše od veselja. Svraka, pomalo raščerupana sleti takođe na udaljenu granu. Mišić zabode značku na obod šešira.
“Eto, tako!” reče zadovoljno, “naš Pisac opet ima svoju ispinraciju!”
“In…”, poče šećernica ali samo odmahnu rukom smijući se.
Svraka se privuče malo bliže i promeškolji. Svi je prekorno pogledaše.
“Veliš, sigurno je negdje u kući…” reče mačka izazivajući.
Svi opet zagalamiše na svraku.
“Pa, svi znate da ne mogu odoljeti sjajnim stvarima”, reče svraka opravdavajući se.
“Dosta!” zagrmi gospodin Vrana,” Važno je da je inspiracija tu. Sad još samo da je i Pisac vidi.”
“Moramo mu je nekako pokazati”, reče kašičica.
“Neka mačka stavi šešir na glavu i odnese mu ga”, reče šećernica.
“Ja da nosim taj ogavni šešir na glavi? Ne dolazi u obzir”, reče mačka, “dovoljno je što sam vam rekla gdje je.”
“Šta onda da radimo?” reče čajnik.
“Možda bi gospodin i gospođa Vrrrana mogli da ga odnesu do prrozorrrra”, reče iznenada porculanska šoljica sva u crvenim tačkama od trešnjinog soka.
Svi je s nevjericom pogledaše.
“Ah, pa Vi ste tako pametni!” uskliknu čajnik,”ja sam to uvijek govorio.”
“Moram priznati, to je dobra ideja”, kiselo reče šećernica.
“To je odlična ideja”, reče čajnik držeći šoljicu za ruku dok je ona treptala.
Vrane uhvatiše šešir na vrhovima i ponesoše ga do prozora sobe u kojoj je ležao nesrećni pisac a sve ostale životinjice krenuše za njima i smjestiše se oko prozora. Mačka skoči na sims i zamjauka grebući prozor ali pisac se nije okretao. Mačka nastavi mjaukati i grebati, ptice cvrkutati a mišić zacijuka što je mogao glasnije. Pisac se iznenađen tom bukom okrenu i ugleda nesvakidašnji prizor. Dvije vrane lepršale su pred njegovim prozorom držeći njegov ljubičasti šešir na kome je blistala mala srebrna značka djeteline s četiri lista, mačka i miš su sjedili jedno do drugog i mjaukali i cijukali a ptičice su letjele oko njih i cvrkutale. Pa ovo je nevjerovatno, nasmija se pisac. Kakva bi ovo priča bila? Skoči iz kreveta, pruži ruku, pažljivo uze šešir od vrana i požuri do stola pod okićenom trešnjom. Nasu šolju čaja u porculansku šoljicu sa zlatnim rubom i poče pisati.
Čajnik, šećernica i bokal zazveckaše zadovoljno:”Uspjeli smo! Uspjeli smo!” Mačka se smjesti u omiljeni naslonjač predući a gospodin i gospođa Vrana zadovoljno odletiše na vrh dimnjaka, njihovo omiljeno mjesto.
“Dragi moj”, reče ponosno gospođa Vrana svom mužu,”šta bi oni bez tebe?”
“Važno je da je sve opet u redu”, reče gospodin Vrana važno šireći prsa u novom srebrnastom prsluku sa sedefastim dugmićima.
222
Comments are closed