Na Zemlji su, nekoć, živjela moćna, velika stvorenja. Pogađate, riječ je o dinosaurima.
Znanstvenici tvrde da se u njihovo vrijeme, iznenada, cijeli planet obukao u led i snijeg. Vjetrovi su smrznuli svaki cvjetić, drvo i travčicu. Ponestalo je hrane. I tako se dogodilo da su dinosauri nekuda nestali.
Gdje? Sasvim slučajno sam to doznala. Jednog proljetnog jutra, vjetar mi je ispričao kako su otkrili čudesni svijet u kome im je bilo lijepo i toplo a hrane su imali u izobilju. Odlučili su ostati tamo i svi do jednog pretvorili su se u knjigosaure.
Priča će nas sada povesti u jednu školsku knjižnicu u kojoj radi knjižničarka Ivka. Djeca joj tepaju Ivkica jer za svakoga ima lijepu riječ i lijepu knjigu. Svakog dana Ivkica ukrašava police s knjigama i ostavlja plišane medvjediće na stolovima kako bi pravili društvo malim čitačima. Ponekad uzme neku knjigu u ruke i krene u šetnju od učionice do učionice. Ivkica je nekoć i sama učila djecu sve dok je nisu primili u tajno društvo knjižničara u koje mogu stupiti samo odabrane učiteljice i učitelji.
Jednog jutra je Ivkica otključala vrata knjižnice i zastala u čudu. Za njezinim je stolom sjedio, ni manje ni više, nego pravi, pravcati knjigosaur.
-Gladan sam gladan, povikao je on kad je ona dohvatila metlu u namjeri da ga potjera iz knjižnice.
-Da nisi pipnuo medvjediće. Oni su za djecu, zaprijetila mu je metlom.
-Ja se hranim lijepim pričama, odgovorio je knjigosaur brzo, ali jutros bih mogao smazati i neku manje lijepu.
-Zašto to odmah nisi rekao, užurbala se Ivkica koja je uvijek imala pri ruci neki dobar tekst. Sad ću ja brzo.
I dok bi pljesnuli dlanom o dlan ispred knjigosaura su se našli kajgana od najfinijih basni, kaša od domoljubivih stihova i topli čaj od uspavanki.
-Njam, njam, mumljao je knjigosaur i gutao velike zalogaje poslastica.
A naša se Ivkica rastrčala po policama i dovikivala:
-Što kažeš na malo juhe od bajki ili neki rolat od lirskih pjesama.
-Ne volim lirske pjesme, gunđao je tiho knjigosaur. Od njih mi se uvijek plače, kao da jedem luk.
Onda je u knjižnicu iznenada ušla lijepa direktorica Žana i uplašila se kao nikad u životu jer je knjigosaur pomislio da je ona neki lik iz priče a to je bio njegov omiljeni desert.
-Zabranjeno je pojesti direktoricu škole, zgranuto je povikala Ivkica a knjigosaur se pokunjio.
-Što ćemo s njim, pitala je Ivkica direktoricu?
-Neka ostane, samo treba upozoriti djecu, smješkala se direktorica. Ona je bila i dobra ne samo lijepa.
Tako je na vratima knjižnice osvanulo upozorenje:
Pozor! Budite tihi da ne probudite knjigosaura. Vraćajte knjige na vrijeme kako knjigosaur ne bi došao po njih. Podižite knjige češće i tako ćete spasiti našu knjižnicu jer knjigosaur najviše voli jesti one knjige koje nitko dugo nije čitao.
Tako je knjigosaur ostao u našoj knjižnici. Bio je dobar i jeo samo ono što bi mu naša Ivkica pripremala. Doduše, jednom je pokušao pojesti domara Mileta jer nije na vrijeme otišao u poštu po novi broj Cvitka ali o tome ćemo nekom drugom zgodom.
Sigurna sam da i u vašoj školi radi neka divna knjižničarka kojoj trebati pomoći da se brine o knjigosauru.
Kako? Kažete nema knjigosaura kod vas!?
Ima! Ima! Sigurno ćete ga otkriti samo trebate ići u knjižnicu što češće.
308
Comments are closed