Mikac miš

Mikac miš živio je ispod dvostrukog poda toplog stana u Suncokretovoj ulici na prvom spratu. Imao je topao i prostran dom sa puno mjesta za njega i njegovu brojnu porodicu. Zgrada je bila stara i postojalo je bezbroj prolaza između stanova u kojima su živjele druge mišje porodice. Često su se posjećivali a njihove zabave bile su za pamćenje. Život im je bio ugodan jer su se pridržavali osnovnih pravila koja se NIKAD nisu smjela prekršiti. Njihovo kršenje značilo bi propast za cijelu porodicu. Ona su bila zapisana na vratima i svako ko bi krenuo vani morao bi ih pročitati.
Pravila :
1.- Ne smiješ biti primjećen!
2.- Jedi samo ostatke, nikad ne načinji cio komad!
3.- WC koristi samo u svojoj kući.
Ovo treće im je mama naročito naglašavala. Ljudi namirišu miševe. Ako ih namirišu – gotovi su! Mišići su slušali mamu i život je bio lijep. Uvijek je bilo dosta mrvica ispod stola ili kredenca, kojima bi se sladili. Ali, uvijek postoji jedno ali, Mikac miš nije bio običan miš koga bi par mrvica zadovoljilo. Ne, on je htio više. Šetao je okolo i razgledao. Naročito je volio gledati televiziju. Bilo je to veoma riskantno jer je tada čitava gornja porodica bila u stanu ali bilo je to jače od njega. Privukao bi se i virio iz nekog ćoška očaran slikama koje su promicale po ekranu. Naročito je volio emisije o extremnim sportovima. On je takođe bio dobar penjač, ali to što su ti ljudi radili, bilo je očaravajuće. Mama je kršila šapice i govorila: „ Doći će ti glave ta televizija!“ ali on je nije slušao. Jedino što mu je smetalo bilo je što nikako nije mogao da nađe dobro mjesto za posmatranje. Uvijek bi mu nešto zaklanjalo vidik ili bi se morao svakog časa sklanjati jer bi neko naišao. Nakon dužeg osmatranja zaključio je da će najbolje vidjeti s vrha ormara. Gore ga niko neće vidjeti i može s mirom posmatrati. Ali kada se pokušao popeti …nije mogao. Zadnja strana ormara je bila suviše glatka. Pokušavao je i pokušavao ali nije išlo. Sjeo je i razmišljao šta da uradi. Mislio je, mislio i najzad smislio. Sjetio se alpinista kako se penju kroz vertikalne pukotine u stijenama odupirući se na obje strane rukama i nogama. To će i on uraditi!
“Ti si lud!“ govorila su mu braća.
“Šta ako padneš!“ govorile su mu sestre.
“Kako ćeš sići? Ili ćeš zauvijek ostati gore i umrijeti od gladi!“ nabrajali su.
Mikac ih nije slušao. Odlučio je i bio siguran da će uspjeti.Sačekao je da oni odu u posjetu i onda je krenuo sam u penjanje. Bila je to veoma rizična i teška operacija. Razmak između zida i ormara bio je tačno toliki koliki i raspon njegovih nožica. Bila je dovoljna mala neravnina ili ulegnuće pa da ne može dohvatiti ivicu a onda… pad je neminovan. Nije želio misliti o tome. Hrabro je zakoračio i počeo penjanje.
“Ena! Jesi li skinula paučinu u sobi?“ dovikivala je mama iz kuhinje.
“Jesam!“ viknu Ena tipkajući na mobitelu.
“A iza ormara?“ nastavi mama.
“Niko ne gleda iza ormara!“ viknu Ena kolutajući očima.
“Ne odgovaraj, nego uzmi praška i očisti dokle možeš!“
“Čovjek ovdje nema mira ni sekunde!“ nabrajala je Ena. Ipak ustade, uze praška i priđe ormaru. Proviri prvo da vidi da li zaista tu ima paučine i zastade zaprepaštena. Brzo uze mobitel i napravi sliku.
Jaka, bijela, svjetlost zaslijepi potpuno Mikca. Zastao je potpuno paralisan. Bio je otprilike na jednoj trećini. Penjanje je bilo mnogo teže nego što je mislio. Njegove nožice drhtale su od napora. Odjednom ta svjetlost…. Noge mu popustiše i on poče padati.
“Aaaaaaa…!“ začu se Enin glas kad miš pade na pod.
“Šta ti je ?“ upita mama.
“Ništa, ništa“, pribra se Ena gledajući šta će biti s mišićem. Mikac se na trenutak onesvijesti od udarca. Srećom visina nije bila velika. Brzo dođe sebi, otrese glavom i šmugnu ispod lajsne. Srce mu je lupalo kao ludo. “Šta je to bilo? Ta svjetlost! Nikad nešto takvo nije vidio!“ Pitanja su navirala a nije bilo odgovora. Jako se uplašio i narednih dana uopšte nije izlazio iz kuće. Nikom nije rekao šta se desilo. Mama je bila zadovoljna jer je mislila da se konačno opametio.
Ena nije mogla vjerovati svojim očima dok nije vidjela sliku na mobitelu. Mali, malecni miš gledao je zapanjeno pravo u nju, razapet između zida i ormara, dok je pokušavao da se popne uvis. Bila je to zaista smiješna i nevjerovatna slika. Odmah ju je stavila na internet i u roku od sat vremena Mikac miš je bio apsolutni hit! Mami nije ništa govorila. Ona bi odmah poduzela akciju istrebljenja a on je bio tako mali i sladak. Razmišljala je o mišiću. Očito je krenuo na ormar, ali zašto? Gore nema hrane za njega. Ali sigurno mu je bilo veoma važno kad se onako penjao. Odlučila je da mu pomogne. Ako se ikad ponovo vrati imaće put. Popela se na ormar i pričvrstila debeli kanap koji je spustila sve do poda. Tako će se mišić moći sigurno popeti.
Prošlo je deset dana. Mikac je već postao nestrpljiv. Sjećanje na strašni šok i pad mu je blijedilo i odlučio je pokušati ponovo. Sačekao je pogodan trenutak i izašao. Kada je došao na pravo mjesto čekalo ga je iznenađenje. Dugački kanap visio je s vrha ormara. Kakva sreća! Nije se ni upitao otkud tu, samo se uzverao na vrh. Televizor je bio upaljen a djevojčica je sjedila na kauču. Oprezno je provirio. Kakav pogled! Cijuknuo je od oduševljenja zaboravljajući se. Zaneseno je gledao u televizor.
Ena je čula neki zvuk i podigla pogled. Ugledala je malu glavicu kako nepomično gleda u televizor. Nasmijala se. “Pa to je on želio! Svašta! Zar miševi gledaju tv? Vidi ga samo kako gleda! Moraće mu ostaviti malo sira gore ako ogladni.“ Ostala je potpuno mirna. Nije željela da ga uplaši. U tom trenutku na televizoru se pojavi slika Mikca kako se penje i glas spikera koji reče: “A, apsolutni pobjednik je miš penjač sa preko milion klikova!“ Mikac nije mogao vjerovati svojim očima.“ Pa, to je bio on! Na televiziji! Bio je zvijezda! Kad kaze ostalima!“ Srce mu je lupalo od uzbuđenja i sreće. Onda se sjetio da to mora ostati tajna jer bi ga mama zatvorila u kuću do kraja života. Ipak, uživao je. Bio je na vrhu svijeta i bio je na televiziji.
Pa, šta jedan miš više može poželjeti !