U dalekoj zemlji pored mora živio je princ Šarena Čarapa. U toj su zemlji mandarine i naranče rasle na svakom koraku. Nitko tamo nije umio kihati. Svi su bili zdravi zdravcati. Liječnici su po cijeli dan pecali ribe u luci jer nisu imali koga liječiti. Sve djevojke iz kraljevstva bile su zaljubljene u princa Šarenu Čarapu baš kao što to i treba biti a on nije volio nijednu, baš kako to uvijek priča kaže. Tražio je neku posebnu. Zato se, jednog jutra, otisnuo na more na svom narančastom brodu u potrazi za nevjestom. More ga je nosilo daleko, daleko sve dok se njegova divna zemlja nije izgubila s vidika. Oluje su nasrtale na brod, sunce ga je pržilo, ogromne morske nemani presretale su ga u zvjezdanim noćima, ali on je, usprkos svemu, nastavljao potragu. I tako je, jednog dana, uplovio u luku nekog grada.
-Apćiha -pozdravio je gradski dobrodošličar.
-Apćiha -ponovili su radnici u luci.
-Apćiha- zbunjeno je ponovio princ.
S prozora kraljevskog dvorca čije su se kule nadvile nad lukom, čulo se još jedno sićušno „apćiha“ . Dobrodošličar je tužno odmahnuo glavom a jedna suza mu je kapnula u more.
-Zašto plačete? -pitao je princ.
-Princeza Kamilica bolesna je već mjesecima. Kuhali smo juhe od riba, kupali je u galebovom mlijeku, sunčali je na ponoćnoj mjesečini, ali ona nikako da ozdravi.
Kraljevski liječnici se plaše da joj nema lijeka. Apćiha!
-Jeste li joj kuhali čaj s limunom?-pitao je princ.
-Limun? Što je limun? – pitao je dobrodošličar.
Vijesti su se brzinom vjetra rastrčale cijelim gradom. Princ iz nepoznate zemlje donio je čudotvornu biljku od koje će ozdraviti princeza Kamilica.
Dobrodošličar je to ispričao pekaru, pekar je rekao mljekaru, mljekar se pohvalio poslastičaru, poslastičar je priznao stražaru, stražar je otrčao do kraljevskog paža, paž je šapnuo caru i car je povikao:
-Dovedite mi tog princa! Ako izliječi moju kćer darovat ćemo mu najljepše čarape iz našeg kraljevstva.
Kako je slatka bila princeza Kamilica. Obrazi su joj ličili na mandarine jer su se rumenjeli od temperature. Svako njezino „apćiha“ princu je mamilo osmijeh na lice.
-Kiselo! – bunila se dok je pila limunadu. Kao i sve princeze bila je malo razmažena.
-Jesu li se zaljubili?-pitala je Ema mamu-dvorskog pričopisca.
-Jesu, kako da nisu. Ali, princeza nije htjela da se uda.
-Zašto?-razočarala se Ema.
-Htjela je postati učiteljica. Princ nije mogao čekati toliko dugo.
-Što se dogodilo na kraju?
-Princ se vratio svojoj kući i počeo izvoziti mandarine, limun i naranče u daleke zemlje.
-A princeza?
-Princeza je napisala najljepšu knjigu o zdravoj hrani i šarenim čarapama.
Onda je, jednom, u luku pristao brod kralja Prokule i rekao:
-Dajte mi princezu Kamilicu za ženu inače ću vam porušiti grad!
-Jesu li je dali?-zadrhtala je djevojčica i glasno kihnula.
-Nisu jer je u pomoć stigao princ Šarena Čarapa i potopio brod kralja Prokule.
Ema je kihnula. Mama joj je dodala maramicu. Onda se na vratima sobe ukazao tata i prekinuo maminu priču.
-Je li ozdravila tatina djevojčica?
Tata je na nogama nosio šarene čarape. Mama mu je dobacila jedno „apćiha“ a on joj je nasmijano uzvratio, naravno s „apćiha“.
Donio je svježe mandarine i naranče. Onda su svi sjeli na Emin krevet i počeli ih jesti.
Bile su slatke, slatke kao u maminoj priči.
513
Comments are closed