Spavajko

Na kraju grada, tamo gdje prestaju velike zgrade i počinju rascvjetane bašte i privatne kuće, nalazila se velika zgrada puna djece.
To nije bila škola. Ne, ne. To je bio dom za djecu koja na cijelom svijetu nisu imala nikoga ko bi brinuo o njima.
Tu je živio mali Damir. Došao je u dom prije godinu dana nakon smrti svojih roditelja. Teško se navikavao na dom. Roditelji su mu silno nedostajali. Noću bi ležao u svom krevetu i tiho plakao sjećajući se toplih majčinih ruku koje su ga ušuškavale u krevet.
Bio je povučen i tih. Najčešće je sjedio na svom krevetu i čitao, ili crtao. Nije imao nijednog pravog prijatelja. Djeca su bila bučna, otresita i on se nije uklapao. Izrezivao je iz novina slike dalekih krajeva i lijepio ih u svoju teku maštajući kako putuje daleko, daleko… Jedne noći osjeti kao ga neko drma i vuče.
“Hajde, diži se, šta čekaš”, začu nečiji glas. Sav bunovan otvori oči i ugleda riđokosog raščupanog dječaka kako stoji pored njegovog kreveta.
“Hajde, budi se, idemo! Neću te čekati do sutra!”
“Ko si ti ? Gdje idemo?” pitao je Damir.
“Hmm, da vidimo”, razmišljao je dječak razgledajući okolo i držeći prst na svom pjegavom nosu.
“Šta misliš…ovamo!” uzviknu i gurnu mu pod nos njegovu najdražu sliku bijelog svjetionika sa plavim kapcima, na crnim stijenama, okruženog modrim morem.
“Jesi li ti normalan…” Damir ne stiže ni završiti rečenicu. Dječak ga zgrabi za ruku i oni se odjednom nađoše na suncem okupanoj plaži koju je zapljuskivalo kristalno čisto more. Nebo je bilo vedro, bez ijednog oblačka. Damir pod bosim nogama osjeti topli pijesak.
Promrda prstima a pijesak poče da klizi i da ga škaklji po tabanima. Čuli su se krici galebova a topli vjetar donosio je miris mora i borova.
“Gdje smo? “ upita Damir ali dječaka nije bilo. Okrenu se i ugleda ga kako trči plažom prema snježno bijelom svjetioniku s njegove slike.
“Čekaj mene!“ viknu Damir i potrča skidajući usput svoju pidžamu.
“Juhuuuuuuu!” vikao je dječak dok je naglavačke skakao sa stijene u more. Damir skoči za njim.
“Aaaaaaaaaa!” viknu i on i bućnu u toplo more. Izroni sav sretan. Dječak izroni pored njega a na
glavi mu je kao duga kosa bio busen morske trave. “Ha, ha, ha, ha…” smijao se Damir ”evo morske sirene, ha, ha, ha …
Počeše se smijati a dječak otpliva oponašajuci morsku sirenu.
“Kako se zoveš?” upita ga Damir.
“Spavajko” odgovori on i zaroni. Dugo ga nije bilo i Damir se uplaši ali onda izroni tik uz njega noseći na glavi pravu pravcatu krunu.
“Ej, uplašio si me” reče Damir ”kako si tako dugo ostao pod vodom?”
“Mačiji kašalj! Želiš li i ti?”
“Naravno, ali kako?”
“Pravac obala!” naredi Spavajko.
“Sad ćemo izvesti tajni indijanski obred nakon koga možeš ostati pod vodom koliko želiš i disati kao riba!”
Uhvatiše se za ruke i zavrtiše jako u jednu pa u drugu stranu. Zatim pljunuše triput na istok i zapad a onda zamahnuše rukama kao krilima i kriknuše kao galebovi na jug.
“Sad si spreman!”
“Mogu li sad roniti kao riba?” upita Damir.
“Naravno, ovo nikad ne omane” reče Spavajko.
Utrčaše u more i baciše se naglavačke. Zaroniše. Damir sa strahom otvori oči ali ništa mu nije smetalo.
Ugleda Spavajka kako mu maše i zapliva prema njemu. Iznenada shvati da diše sasvim normalno. Ovo je super, pomisli.
Slijedio je Spavajka sve dublje i dublje a onda ugleda potopljeni brod.
Pravi pravcati gusarski brod s crnom zastavom i topovima ležao je na dnu mora a na palubi se presijavala otvorena škrinja s blagom.
“Vidi ovo!” ču Spavajka kako govori dok su mjehurići izlazili iz njegovih usta. Stavio je na glavu crni gusarski šešir a oko pojasa opasao veliki mač ukrašen draguljima. Damir uze drugi mač, nakitiše se prstenjem i bisernim ogrlicama i otplivaše do kormila.

“E, kad bi mogli otploviti…” reče čežnjivo Damir.
“Otploviti? Zašto ne!”uzviknu Spavajko.
“Pravac Karibi!” vikao je Damir vitlajući mačem, dok je Spavajko vrtio kormilo.
Stari brod zaškripa probuđen iz dugačkog sna, protegnu se tako da se čitav brod zaljulja a zatim poče da se diže pramcem uvis dok su sa njega otpadale sitne školjkice, meduzice, korali, spužvice i sva ostala morska stvorenja koja su tu živjela već stotinama godina.
Ribe počeše da izlijeću kroz prozore bježeći iz razbuđenog broda koji se kao lansiran iz dubina prope pramcem visoko iznad talasa a zatim dok je more sapiralo sav pijesak sa palube uz pljusak izroni i ostatak broda.
“Juhuuuuuuu.!!!!!!” vrištali su dječaci.
“Idemo!!!!”
Vjetar dunu i blistava bijela jedra se naduvaše a brod kliznu naprijed sijekući talase i ostavljajući bijeli pjenasti trag na modroj morskoj površini.
Damir ode na pramac, uhvati se za konopac i stade na sami vrh broda. Vjetar mu je duvao u lice noseći slane kapljice, sunce je blistalo a ispred njega je bila samo morska pučina i daleki horizont koji se stapao s nebom. Spavajko je bio za kormilom. Njegova riđa kosa, razbarušena od vjetra blistala je plamenim sjajem obasjana suncem a lice prekriveno sitnim pjegicama zračilo je sreću.

Damir zatvori oči. Uživao je. Kroz glavu mu proleti dom, djeca koja mu se rugaju, sve mu se učini tako daleko i nevažno.
“Kad bi me samo mama i tata mogli vidjeti!” doviknu Spavajku .
Tuga preplavi njegovo srce i on ponovo osjeti onaj strašni bol. Odjednom tamni oblaci prekriše nebo a munja sijevnu i udari pravo u glavni jarbol koji uz tresak puče na pola. Vjetar je urlao a gusti, crni,oblaci komešali su se uz zaglušujuće udare groma.
Damir se jedva držao da ne padne u more koje se tamno i crno talasalo i uzdizalo ispred njih kao veliki zid .
“Spavajko!Spavajko!“ vikao je Damir pokušavajući da dođe do njega.
“Šta se dešava? Spavajko!”
Ugleda ga kako skvrčen sjedi u jednom ćošku zabivši glavu među koljena.
“Spavajko! Šta je bilo?” upita Damir.
“Ja nikad nisam imao roditelje“, tužno reče Spavajko a kiša se proli iznad njih kao da je neko izlio kantu vode. Nastade pravi potop.
“Ja nikad nisam imao nikoga”, reče Spavajko.
Damir čučnu kraj njega i zagrli ga. “Sad imaš mene”, reče mu tiho.
Spavajko ga pogleda sa nadom u očima, obrisa uplakano lice i nasmiješi se. Oblaci nestadoše kao rukom odneseni, sunce ponovo zasja blistavo i toplo a more zasvjetluca lagano se talasajući pod toplim povjetarcem.
“Dosta prenemaganja!” uzviknu Spavajko i glasno ispuha nos.
“Pravac obala! Vrijeme je za ručak!”
Otploviše nazad i vratiše brod na isto mjesto, neka odmara naredih stotinjak godina a ribice jedva dočekaše njihov povratak i ponovo se useliše u sve skrivene kutke na brodu.Vratiše u škrinju sve, jer je to bilo ukleto gusarsko blago i izroniše na površinu.
“Auuu što sam gladan!” reče Spavajko.
“Ulovićemo neku ribu” reče Damir.
“Naravno, riba!” I u tom trenutku jato riba poče da iskače oko njih.
“Hvataj, hvataj!” vikao je Spavajko šireći i ruke i usta. Damir poče mahati rukama i uhvati dvije ribe.
Ču Spavajka kako mumlja i ugleda ga kako drži ribe dok mu se jedna koprcala u ustima.
Skupiše malo granja. Spavajko kresnu kamen o kamen i vatra se zapali. Nabodoše ribe na grančice i ispekoše ih.
“Ovo je najbolja riba koju sam jeo u životu!” reče Damir.
“A da probaš onu iz Sjevernih mora mmmm…”
“Zar si i tamo bio?”
“Nema gdje nisam bio. Možda i tebe povedem sljedeći put.”
“To bi bilo super!” uskliknu Damir. Spavajko zarovi rukom u pijesak i izvuče divnu sedefastu školjku. Odvoji poklopac i dade Damiru a drugu polovinu zadrža sebi.
“Uspomena na današnji dan!” reče veselo Spavajko.
Kad su se najeli legoše na topli bijeli pijesak. Sunce je polako zalazilo. Svjetionik je blistao pozlaćen zadnjim zrakama sunca, okružen tamnim stijenama i svjetlucavim modrim morem.
Dječaci su ležali na leđima i gledali kako se visoko na nebu pojavljuju prve zvijezde.
“Ovo je najljepši dan u mom životu” reče Damir.“
“Da, ali sad moramo nazad” reče Spavajko.
“Hoću li te ikad više vidjeti?” upita Damir.
“Naravno!” nasmija se Spavajko “kakvo glupo pitanje, pa ti si moj drug!”
Uhvati ga za ruku i trenutak kasnije Damir otvori oči u svom krevetu.
“Ovo je bio samo san” tužno pomisli, a onda osjeti nešto tvrdo ispod jastuka.
Gurnu ruku i izvuče prekrasnu sedefastu školjku. Zatvori oči i začu šum talasa koji udaraju o obalu, ugleda bijeli svjetionik okružen beskrajnim plavetnilom. Čvrsto je stisnu uza se a široki osmjeh ozari mu lice.
Na drugom kraju svijeta, u maloj kolibici sklepanoj od kartona i lima, na obronku brda iznad velikog uzavrelog grada, u razapetoj mreži, oči otvori mali riđokosi dječak.
“Hajde, diži se!” začu grubi glas izvana. “Vrijeme je za posao!”
Protrlja oči, uze pribor za pranje stakala na kolima i gurnu ruku u džep ne bi li našao neku mrvicu hljeba. Napipa nešto i izvuče polovinu svjetlucave sedefaste školjke.
Zagleda se u nju a njegovo pjegavo lice zablista.
“Srešćemo se opet”, tiho reče, odgurnu karton na vratima i izađe u blještavi,vreli dan.