Slamko

Slamko je otvorio oči tačno u trenutku kad mu je seljak spustio šešir na glavu. Naravno, seljak to nije primjetio ali je vrana, koja je čučala na obližnjem drvetu i pažljivo posmatrala šta seljak radi, u tom trenu prhnula uplašena s drveta i nestala u šumi. Slamko je oštro pogledao u tom pravcu ali ona je već nestala s vidika.
“Eto, gotovo!” zadovoljno promrmlja seljak trljajući ruke i gledajući u Slamka.
“Ti si najbolje strašilo koje sam ikad napravio i ima da rastjeruješ ove štetočine koje mi pojedoše žito! Prokletinje jedne! Sve bi pojeli!” razgnjevi se odjednom seljak i gunđajući i mašući rukama ode niz polje. Slamko ozbiljno pogleda za njim.
“Čuvati žito! Čuvati žito!” ponovi u sebi, “čuvati žito! Čuvati žito!” Ponavljao je to neprestano plašeći se da ne zaboravi svoj zadatak, ipak je u njegovoj glavi bila samo prazna slama.
“Čuvati žito!” opet ponovi Slamko i strogo pogleda oko sebe. Nikog na vidiku. Stojao je sam u polju zlatnog zrelog žita čije su se stabljike savijale od težine zrnevlja. Nebo je blistalo plavo, bez oblačka, lagani vjetrić treperio u granama drveća po obodu polja a nježne latice jarko crvenog maka, rasijanog između žita, poigravale su se i presijavale na suncu. Bio je to savršen ljetni dan ali Slamko ništa od toga nije primjećivao. Bio je potpuno usredsređen na svoj zadatak: Sačuvati žito od štetočina! Ptice su sakrivene u gustim krošnjama drveća pažljivo posmatrale tog čudnog stvora. Izgledao je baš poput seljaka: crni kaput, smeđe vrećaste hlače, krupne oči koje su šarale lijevo desno, velika crvena usta i izobličeni, crni, šešir nabijen na glavu. Strašno. Niko se nije usuđivao prići bliže. Dani su prolazili a ptice su se držale na odstojanju. Slamko je bio veoma zadovoljan i ponosan. Izvršavao je dobro svoj zadatak i čuvao polje. Konačno, jedna mlada vrana, glupa ili hrabra, odluči pokušati i poleti preko polja. Slamko je odmah spazi i zamaha svojim dugačkim rukama vičući glasno. Vrana se uplaši i pobježe u šumu. Ptičice su ćućorile u žbunju, ako je vrana pobjegla one ne trebaju ni pokušavati. Svi su pričali o njemu. Nikad nešto tako strašno nisu vidjeli. Žito, zlatno i podatno, prepuno zrnevlja bilo im je nadohvat ruke ali mogli su ga samo gledati. Slamko je bio zadovoljan, izvršavao je svoj zadatak savršeno ali nešto mu je nedostajalo. Nije znao šta tačno ali osjećao je prazninu u sebi. Bio je sam, potpuno sam, danima i noćima u tom prostranom polju. Možda … kad bi progovorio s nekim, ali brzo je odbacio takvu pomisao, njegov zadatak je bio jasan, nikakvo brbljanje nije dolazilo u obzir.
Jednog dana, dok su se tmurni oblaci valjali nebom a vruć težak vazduh pritiskao zemlju, Slamko začu neki slabašan cijuk. Oštro pogleda okolo. Ništa. Začu ga opet, sad glasnije, tačno ispod svojih nogu. Pogleda dole i ugleda malog mišića kako cijuče.
“Hej ti!” strogo mu se obrati Slamko, “šta radiš ovdje? Briši iz mog polja!”
Mišić ga uplašeno pogleda.
“Vrlo rado bih otišao ali sam izgubio mamu….”, jedva procijedi i tužno zacijuka, “ne znam gdje da idem…”
“To nije moj problem. Briši!”
“Mama! Mama!” zacijuka opet mišić ali odgovora nije bilo. Neka čudna tišina legla je na polje. Čak su i ptice utihnule.
U tom trenutku munja presječe tamno nebo obasjavajući ga ljubičastim sjajem, grom zatrese čitavu dolinu a kiša se prosu kao iz kabla. Miš uplašen jako zacijuka.
“Brzo, popni se u moj džep!” viknu Slamko iznenada nadjačavajući kišu i vjetar koji je urlao. Mišić se brzo uzvera uz njega i uvuče se u unutrašnji džep kaputa vrteći se od straha. Slamko se promeškolji.
“Prestani skakati!” doviknu mišu,” škaklji me!”
“Izvini” reče mišić i šćućuri se u džepu.
Kiša je pljuštala nošena jakim vjetrom. Slamko je jednom rukom pridržavao šešir a drugom kaput saginjući glavu i ljuljajući se na vjetru. Činilo se da će ga oluja svakog trena iščupati i odnijeti uvis. Grmilo je i tutnjalo ali kao sve ljetne oluje, brzo je prošlo. Nebo se razvedri i ukaza se opet sunce.
“Mali, možeš izaći! Gotovo je!” pozva Slamko mišića. On oprezno promoli njuškicu iz džepa a onda se brzo uzvera na Slamkovo rame.
“Uh, što je bilo strašno!” reče mišić,” jesi li se i ti uplašio?”
Slamko ga pogleda. Nije mu bilo jasno zašto mu je uopšte pomogao a sad još treba i pričati s njim. Odjednom progovori iznenadivši sam sebe.
“Pa, bilo je prilično bučno.”
“Šta bučno? Mislio sam da ću se upiškiti od straha”, reče mišić.
“Samo ne u mom džepu”, našali se Slamko i obojica se počeše smijati.
“Ja sam Zoban”, reče mišić, “a ti?”
“Slamko.”
“Hvala ti Slamko. Spasio si me a sad sam gladan i nema mame…” Zoban se ponovo rastuži.
Slamko je ćutao. Šta da radi? Mora čuvati žito a Zoban je gladan. Kako to riješiti. Onda se sjeti.
“U mojoj slami ima zrnevlja, slobodno se posluži”, reče mišiću koji cijuknu od sreće.
“Svi kažu kako si ti strašan a ustvari si dobar”, reče Zoban i zagrize zrno koje je virilo ispod kragne kaputa. Slamko ne stiže ništa reći jer baš tad začuše dozivanje: “Zobane! Zobane!”
“To je moja mama!” uzviknu Zoban i sjuri se niz Slamka.
“Ovdje sam! Ovdje sam!” vikao je iz sveg glasa.
Mama mišica dotrča sva izbezumljena.
“Svugdje sam te tražila! Jesi li dobro?” zabrinuto ga je gledala a onda ustuknu uplašeno gledajući u Slamka i shvativši gdje se nalaze.
“Šta to radiš?” prošaputa, “znaš li ti ko je on?”
“On je moj drug”, reče Zoban veselo,” zar ne?” upitno pogleda Slamka .
“Naravno!” reče Slamko i mahnu mišiću koji s mamom nestade u žitu. Slamko je gledao za njima a neki čudan osjećaj topline preplavi ga odjedanput. Poželi da može još pričati s mišićem koji je bio tako zabavan, ali on je već bio daleko. Tuga ga obuze i tek tada shvati koliko ja zaista usamljen.
“Možda će se nekad vratiti”, pomisli oborivši glavu.
Glas o tome kako je Slamko spasio Zobana putovao je poljem. Grupice su se sastajale i prepričavale taj čudni događaj a svi su u nevjerici odmahivali glavom. Konačno, par dana kasnije, jedan crvendać se odvaži i doleti do Slamka.
“Zdravo!” reče, dok je oblijetao oko njegove glave na sigurnoj udaljenosti plašeći se njegovih dugačkih ruku. Slamko se iznenadi ali i obradova. Tih par dana proveo je razmišljajući. Da nije bilo mišića nikad ne bi saznao kako je lijepo imati nekoga s kim ćeš pričati i smijati se.
“Zdravo!” oklijevajući odgovori Slamko.
“Ti si spasio Zobana?” zacvrkuta crvendać.
“Ti ga poznaješ! Kako je?” upita Slamko uzbuđeno.
“Dobro je, dobro”, odgovori crvendać i dalje lepršajući oko njegove glave.
“Daj, sleti molim te, zavrtoglavaće mi se od tvog oblijetanja”, reče Slamko.
“Oh, hvala ti”, odahnu crvendać. “Već sam se umorio” i sleti na vrh šešira.
“Hej, pa ne vidim te!” doviknu mu Slamko.
“Izvini, navika.” Premjesti se na njegovo rame. “Pa, nisi ti tako strašan.”
“Izgleda da nisam. Dok Zoban nije došao nisam ni znao da volim društvo. Nikad ga nisam ni imao. Morao sam čuvati žito. Zato sam ovdje.”
“To je tačno”, reče crvendać zamišljeno.”Znaš šta? Imam predlog! Ti nas više nećeš plašiti, moći ćemo se družiti, a mi nećemo pretjerivati zobajući žito, šta kažeš?”
Slamko se zamisli. Da li bi tako izdao svoj zadatak? Kako može biti siguran da oni neće pojesti sve pa će seljak onda okriviti njega. A opet…želio je društvo…bilo je tako lijepo pričati s nekim. Moram im vjerovati, pomisli Slamko, jer i oni će vjerovati meni, bez garancije.
“Slažem se!” veselo reče Slamko .
Od tog dana svi stanovnici polja redovno su obilazili Slamka. Upoznao je sve ptičice, porodicu jarebica, mišiće, puhove i razne druge stanovnike za koje nije znao ni da postoje. Žito je ubrzo bilo pokošeno i na zemlji je ostalo mnogo sjemenki koje su sad svi mogli skupljati slobodno. Slamko je bio presretan. Imao je prijatelje. Ponekad bi se čitavo jato ptičica naredalo po njemu pa se činilo kao da će i on poletjeti svakog trenutka.
Ljeto je brzo prošlo i hladni jesenji dani bili su na pragu. Kiša je lila danima i potoci su brzo nadolazili sve dok se u jednom trenutku mutna blatnjava voda nije izlila i preplavila polje. Mišići su bježali na sve strane pokušavajući se spasiti.
“Dođite! Dođite!” uzvikivao je Slamko, “kod mene ima mjesta!”
I oni su se useljavali, zahvalni, smještajući se u njegove džepove, rukave, ispod šešira, a kad više nije bilo mjesta, u slamu od koje je napravljen. Bilo je tu malih ptičica, mišića, puhova, bubica…i svi oni našli su svoj dom u njemu. Slamko je prosto vrvio životom. Po cijeli dan se nešto dešavalo, neko je trčkarao, pjevao, pričao, skakutao. Slamko se smijao i meškoljio jer su ga škakljali ali bio je presretan. Bili su velika, živahna porodica. Ubrzo je pao snijeg i stigla je hladna, oštra zima. Životinjice su gladovale.
“Slobodno se poslužite!” velikodušno ih je nudio Slamko svojom slamom i oni su zahvalno grickali zrnevlje. Bio je sretan jer može pomoći. Bez njega mnogi od njih ne bi preživjeli zimu. Konačno, stiglo je i proljeće. Dani su bili sve topliji, zemlja je mirisala, vlažna i topla, lagano se isparavajući bjeličastim pramičcima koji su se povijali iznad polja i uskoro životinjice polako počeše odlaziti svojim kućama mašući mu i zahvaljujući se.
“Dođite opet! Zdravo! Zdravo!” vikao je Slamko mašući im sretan iako je izgledao zaista žalosno. Njegova slama bila je raščerupana i visila je na sve strane, kaput poderan kao i hlače, što od zime, kiše, vjetra, što od silnih stanovnika kojima je bio dom. Slamko za to nije mario. Bio je pun života. Gledao je sve oko sebe: beskrajno nebo, plodnu zemlju, osjećao sunce kako ga grije i uživao u svemu. Neka nova, čudna snaga ispunjavala ga je. Strujala je kroz njega kao snažna rijeka. Činilo mu se da će se svakog trena otrgnuti i potrčati poljem. Bilo je to tako neobično. Nikad nije osjetio nešto tako silno i moćno. Crvendać ga je redovno posjećivao i pričao mu novosti. Jednog dana reče mu iznenađeno: “Hej, pa ti si prolistao!”
“Prolistao? Kako?” zapanjeno reče Slamko.
“Ne samo da si prolistao, nego i cvjetaš! Ti si živ! Ti si živ!” veselo je cvrkutao crvendać uzbuđeno leteći i cvrkućući oko njegove glave.
“Ali ne shvatam…”
” Šta tu ima da se shvati?” nestrpljivo reče crvendać. “Očito je. Spasio si nas sve, pružio nam dom, hranu, sigurnost…to je tvoja nagrada! Ako je ikad iko zaslužio tako nešto to si ti. Uživaj!” reče i odleprša poljem cvrkućući novost. Slamko nije mogao vjerovati…znači to je ono što je osjećao… On je zaista živ! Presretan zatvori oči i okrenu lice suncu upijajući njegovu toplinu dok su se sitni cvjetići otvarali po njemu jedan za drugim stvarajući mirisni bijeli oblak oko njegove glave.
Kada je seljak došao počistiti polje i skloniti strašilo zastao je zaprepašten. Na njegovom mjestu rasla je mlada voćka osuta bijelim nježnim cvjetovima i sitnim zelenim listićima.
“Pa, šta je ovo?” pitao se zapanjen, češući svoju veliku ćelavu glavu, a Slamko se samo smiješio pružajući svoje cvijetne, mirisne grane, prepune ptica, ka plavom, blistavom nebu.