Jedrenjak je zorom isplovio iz luke. Mornari su pjevali i zatezali jedra. Stanovnici grada veselo su domahivali s dokova. Proći će mjeseci do njihovog povratka. Kapetan se nadao da će ovoga puta pronaći najljepše bisere.
Plovili su danima dok nisu stigli do koraljnog grebena. Sidro je bačeno i lovci na bisere spremali su se u potragu.
Najmlađi među njima prvi je zaronio. Samo što je nestao u dubinama, nebo su prekrili crni oblaci i silni vjetrovi odjednom su zapuhali sa svih strana.
Kapetan nikada nije doživio oluju koja je stigla brzo i bez ikakvog upozorenja. Mornari su trčali palubom i zatezali užad. Podigli su se ogromni valovi. Nad vodom se spustila siva magla.
Kako se zacrnilo iznad mora tako se i plavetnilo u dubinama izgubilo.
Mladi lovac na bisere našao se izgubljen usred koraljnog grada. Taman je pomislio kako mu nema spasa kada je rukom dotakao školjku sakrivenu u koraljnim cvjetovima. Školjka se napola rastvorila i na trenutak je svjetlost ogromnog bisera obasjala tamu. Sklopila se isto tako brzo a more se zacrnjelo još više. Mornar je pomislio da sanja.
Neko nježno biće stvorilo se pred njim i pokazalo mu put. Izronio je taman na vrijeme, jer mu je daha bilo sasvim nestalo. Jedva se uspeo na jedrenjak.
Oluja je bjesnila, valovi su bacali brod kao papirnu igračku.
-Ovu oluju nećemo preživjeti!-govorili su mornari.
-Ne slutite nesreću!-gromko je zapovijedao hrabri kapetan.
Nisu znali koliko je dana i noći sve to trajalo. Kada se more napokon smirilo, umorni mornari zaspali su po palubi, iscrpljeni dugotrajnom borbom.
Samo je jedan mornar bio sasvim budan. Čim su njegovi prijatelji utonuli u san on je zaronio u dubine.
Tragao je i tragao sve dok nije stigao do velike školjke. Sakrio se i čekao. Nije prošlo mnogo vremena a školjka se oprezno rastvorila i u njezinom srcu je zasjao biser. Mornar ga je ugrabio i izronio iz morskih dubina. Kada je na površini otvorio dlan, biser je zasjao kao neko maleno sunce.
-Ovakav biser nisu ulovili nikada! – govorio je sam sebi.- Kada ga prodam zaradit ću cijelo bogatstvo. Možda ću kupiti vlastiti brod i na njemu biti kapetan.
Brod se vratio u luku. Mornari su požurili svojim kućama.
Mladi mornar šetao se gradom noseći biser na dlanu. Dogodilo se da je upravo tada istim putem šetala Tužna Kraljevna. Zvali su je tako jer se nikada nije osmjehivala. Zabrinuti kralj nudio je skupocjene darove za svaki njezin osmijeh pa su se stanovnici grada nadmetali u ludorijama kojima bi mogli razveseliti princezu. Uprkos svim njihovim šalama, plesu i pjesmi, kraljevna se nije osmjehivala i bila je sve tužnija iz dana u dan.
Zašto je to tako znale su samo vile koje su je čuvale dok je bila još djevojčica. Princeza se, jednom, igrala pored mora, bacala kamenčiće u vodu i osmjehivala galebovima. Dogodilo se da je s pučine odjednom naišao neki zločesti val i ukrao joj osmijeh pa ga odnio daleko, daleko preko pučine, sve do koraljnog grebena. Princezin je osmijeh sakrio u školjku misleći da ga tamo nikada neće pronaći. Osmijeh se vremenom pretvorio u biser. Dobre, morske vile saznale su sve od galebova koji su prenosili vijesti. Čuvale su školjku i biser sve dok ih nije pronašao hrabri, mladi mornar.
Mladić se zagledao u kraljevnu i ona je zastala u svojoj šetnji.
Kao da su mu vile nešto šapnule, ispružio je dlan na kome je čuvao biser, naklonio se i rekao:
-Vaša je ljepota dostojna ovog bisera!
Kraljevna je prihvatila dar nepoznatog mladića i osmijehnula se kako već dugo nije. Nije je razveselio biser. Imala je ona punu riznicu dragulja i zlata. Osmijeh joj je izmamila mornareva dobrota.
Ubrzo se vijest da se Kraljevna osmijehnula pročula cijelim gradom, stigla čak i u kraljevsku palaču a kralj je veselo pljesnuo rukama.
Prošlo je od tada mnogo dana, mjeseci, godina, sve do jutra u kome je Kraljevna iz priče češljala kosu svoje kćerke.
-Imala sam divno, srebrno ogledalce.-govorila je kćeri.
-I gdje je ono sada mama?-pitala je malena.
-Izgubila sam ga.
-Jednom mi je tvoj otac darovao prekrasan biser.-nastavila je kao da priča priču sama sebi, češljajući kćerkinu kosu.
-Gdje je biser mama?-pitala je djevojčica.
-I njega sam izgubila.
-Čini se da si ti stalno gubila svoje dragocjenosti?-čudila se djevojčica. Jesi li još nešto izgubila?
-Jednom sam čak izgubila i svoj osmijeh, ali mi ga je tvoj otac vratio.
-Kako se može vratiti osmijeh?
-Tvoj je otac plovio morima u potrazi za biserima. Jednom je s kraja svijeta donio i moj osmijeh.
-Baš je lijep tvoj osmijeh mama.-zaključila je djevojčica. Nemoj ga izgubiti.
-Hoćeš li mi pomoći da ga sačuvam?-pitala je mama.
-Kako?
-Tako što ćeš biti dobra.
-Može li i tata čuvati tvoj osmijeh ako se ja umorim?- pitala je ozbiljno.
-Tata već čuva mnogo dragocjenih stvari.
-Čuva li još nešto tvoje mama?- uporno je pitala djevojčica.
-Čuva moje srce. To je priča koju ću ti ispričati kada porasteš.
Poljubila je malenu za laku noć, ugasila svjetlo i zatvorila vrata. Kroz otvoreni prozor tiho su doletjele vile i obasule dijete najljepšim snovima.
797
Comments are closed