Snijeg je padao cijelu noć. Do jutra cijela je šuma bila prekrivena debelim snježnim
pokrivačem. Lisac se probudio prvi. Stresao se od zime. U duplji starog drveta, punoj suvog lišća inače je uvijek bilo ugodno toplo, ali jutros, ne.
“Brrrrrr….hladno je”, pomisli i promoli nos napolje. Dugo je njuškao, kao i svakog jutra, isturivši vani samo svoju malu njuškicu. Vazduh je bio hladan a miris neobičan. Lisac je bio oprezan, ali ipak nije bilo nikakvog znaka opasnosti.
“Jesi li završio? Možemo li vani?” upita ga drugar zeko koji se takođe probudio i prevrtao po suvom lišću.
“Nekako je čudno, ali izgleda da je sve u redu “, reče mali lisac.
“Onda, pokret!” uzviknu zeko. Prvi iskoči lisac a zeko za njim. Bup! Bup! Obojica propadoše u nešto mekano i hladno.
“Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!” zavikaše u isti glas. Uplašena, ptica prhnu sa grane iznad njih a gomila snijega pade pravo njima na glavu.
“Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!” zavikaše ponovo. Lisac je sjedio sa hrpicom snijega na glavi kao nekom šubaricom ispod koje su blistale njegove plave oči. Ugleda zekine uši kako vire iz snijega ispred njega. Zeko se promrda i izroni iz snijega. Pogledaše se i prasnuše u smijeh.
“Ha ha ha ha …imaš frizuricu…ha ha ha ha “, smijao se zeko.
“Nisi ni ti ništa bolji”, odgovori lisac i strese snijeg sa glave.
“Brrrrrrr…” zacvokota zeko, “hladno je. Šta je ovo?”
“Nemam pojma, nikad nisam vidio nešto ovako”, odgovori lisac.
Pogledaše oko sebe. Sve je bilo bijelo. Svaka grančica kao da je obukla dugačke bijele rukavice i pružala ruke ka zemlji pokušavajući da je dohvati. Jelke prekrivene snijegom, kao debelim slojem šlaga, savijale su svoje grane. Šuma je blistala i svjetlucala pod prvim zrakama sunca.
Vladala je potpuna tišina. Zeko i lisac su zapanjeno gledali oko sebe. Sa jedne grane visila je ledenica i presijavala se u svim duginim bojama. Zeko joj priđe.
“Šta je ovo?”pomisli i ne razmišljajući liznu. Jezik mu se zalijepi. Povuče ali ništa. Onda povuče
jače. Jezik ga zaboli ali opet ništa. Bio je čvrsto prilijepljen za led.
“Aaammmmm…”mrmljao je zeko.
“Ej, šta ti je ?” upita ga lisac koji je pažljivo njuškao snijeg.
“Zanlijenpion sam se..”, pokušavao je da kaže zeko.
“Lisac je zaprepašteno gledao u njega. “Pa odlijepi se!”
“Nen monže, pronbaon sammm”, mrmljao je zeko.
“Povuci jače”, reče lisac.
“Pan vučen ali ništa.”
“Čekaj ja ću te povući”, reče lisac. Uhvati zeku za rep i jako povuče.
“Aaaaaaaaaj… puštajjj”, povika zeko, “otkinnunćeš mi rep.” U tom trenutku lisca nešto pogodi u glavu.
“Joj!” uzviknu lisac okrećući se ali nikog nije bilo u blizini.
“Štan jen bilno?” upita zeko kad i njega nešto pogodi.
“Hej nen gađaj men!” uzviknu zeko.
“Nisam ja…”, reče lisac zbunjeno.
“Ha ha ha! Ha ha ha ha ha !” začu se glasan smijeh iznad njihovih glava.
“Kon jen to”, reče zeko prevrćući očima i pokušavajući da vidi šta se dešava. Lisac poskoči
iznenađen i pogleda uvis. Ugleda mladu vjevericu kako se valja od smijeha, na grani iznad njih.
“Zalijepio si se, a? Ha ha ha …”, smijala se vjeverica.
“Hej! Jesi li nas ti gađala?” naroguši se lisac.
“Hajde malo grudvanja nikom nije naškodilo, što se ljutiš”, reče vjeverica.
“Grudvanja?” upitno je pogleda lisac.
“Zar nikada nisi vidio snijeg? Ili led?” reče gledajući u zeku.
“Ninsan…”, odgovori zeko.
“Šta je ovo?” upita lisac.
“To je led”, reče vjeverica, ”stigla je zima, ne možeš lizati led.”
“Pa, to i mi sad znamo!” jetko reče lisac. “Šta da radi? Kako da se oslobodi?”
“Priđi bliže i hukni u led, od toplote će se otopiti i popustiti.”
Lisac se približi zeki i zajedno huknuše i zaista led popusti i njegov jezik se odlijepi.
“Hvala ti“, reče zeko, ”baš sam se uplašio.”
“Ovo vam je prva zima, a?” upita vjeverica.
“Jeste” reče lisac, ”a šta je ovo bijelo?”
“To je snijeg. Pada uvijek kad je zima. A ko ste vi nisam vas prije vidjela?”
“Ja sam Zele zeko a ovo je moj drug lisac.”
“Tvoj drug lisac? Možda ne znaš ali lisac i zec se baš i ne druže, ako znaš na što mislim, ili
možda ni to niste znali”, reče i opet prsnu u smijeh.
“E pa mi se družimo a ono što TI ne znaš je da je on ne jede meso. Aha! To nisi znala.”
“E to prvi put čujem”, reče vjeverica.
“Kre, kre kre…”, oglasi se kreja sa obližnjeg drveta, “lisac i zec, lisac i zec, drugovi…kre kre
kre” i odleti šireći neobične vijesti.
“Tako ti je to”, reče Zele, “a kako se ti zoveš?”
“Ja sam Verica vjeverica, uvijek se negdje verem pa sam tako i dobila ime.”
“Hoćete da se igramo malo?” upita vjeverica.
“Uvijek”, reče zeko i potrča kroz snijeg.
“Hej, ovo je super!” vikao je zeko dok je skakutao lijevo desno ostavljajući za sobom tragove.
Lisac potrča za njim uživajući u iznenadnoj radosti koja ga obuze, dok je vjeverica
skakutala iznad i oko njih stresajući snijeg sa grana. Trčeći skočiše na koru jednog velikog
drveta koja je pokrivena snijegom ležala na samoj ivici nizbrdice. Pod njihovim naletom kora se
pokrenu i poče da klizi niz brdo velikom brzinom.
“Aaaaaaaaaaaaaaaaaaajj!” zavikaše obojica jedva se održavajući na nogama dok je kora letjela
po smrznutom snijegu na padini.
“Hej čekajte mene “, viknu Verica i skoči zeki na leđa.
“Skidaj se s mene !“, viknu zeko, “aaaaaaaaaaa….”, derao se dok su jurili niz strminu.
Lisac je zario kandžice u koru, Zele se držao za njega dok su mu uši vijorile a Verica je,
uhvativši se za zekine uši, letjela u vazduhu. Drveće je promicalo pored njih velikom brzinom a
snijeg prštao na sve strane.
“Juhuuuuuuuu!!” vikala je vjeverica, “brže, brže!”
“Jesi li ti normalnaaa!” vikao je zeko, “pogibosmoooooo!”
Baš u tom trenutku naletješe na stari panj i kao izbačeni iz katapulta, poletješe kroz zrak mlateći
nogama. Verica se u letu uhvati za granu i brzo uzvera uz drvo.
“Aaaaaaaaaaaaa…”, odzvanjalo je kroz šumu. Padoše licem u snijeg, prevrnuše se par puta a
onda, kao da to nije bilo dovoljno, nastaviše bespomoćno da klize potrbuške preko
široke zaleđene bare sve dok se ne zaustaviše pred nogama krupnog, starog dabra koji je
nepomično stojao na sred leda.
“Uživate drekavci, a?” reče dabar a smijeh se zaori šumom. Zeko i lisac se ogledaše i ugledaše
zečeve, vjeverice, patke i druge životinjice kako ih okružuju. Pokušaše da ustanu ali noge ih nisu
slušale, ukrstiše se a zatim razletiše na sve četiri strane i oni ponovo padoše na led. Svi prasnuše
u smijeh.Priđoše im mali zečići i pomogoše im da ustanu. Nisu se uplašili lisca jer su već čuli
priču o dva neobična drugara koju je proširila kreja.
“Mi ćemo vas naučiti da kližete!” govorili su uglas. Uskoro su svi klizali po ledu. Zeko je uspio
čak da napravi i par okreta. Nisu ni primjetili kad je počeo da se spušta mrak. Pozdraviše se sa
novim drugovima i požuriše kući. Uvukoše se u svoju toplu rupu i ušuškaše u suvo lišće.
“Eh, što sam umoran”, reče zeko zijevajući i gnijezdeći se pored lisca. Zamota se u njegov
kitnjasti topli rep i pokri ušima preko glave.
“Zabavan ovaj snijeg”, reče lisac ali ne dobi odgovor. Zeko je već spavao lagano puhćući. Lisac
se nasmiješi razmišljajući o svemu što su doživjeli tog dana a onda utonu u san dok su krupne
snježne pahulje tiho lepršale kroz noć.
168
Comments are closed