JESEN

Ćilibarskim kočijama
u vihoru suvog zlata,
nasmijana, razdragana,
stigla je na naša vrata.

U raskošnim haljinama
šetala se niz ulice,
otvorila širom škole,
ispraćala na put ptice.

Rubin, jantar, citrin žuti
razasula po šumama,
hladnim dahom šaputala
uspavanke planinama.

U vazduhu svjetlucao,
lelujao njen je trag,
miris dunja, grožđa, šljiva,
opojan i tako drag.

Al’ stigoše teške kiše,
leden vjetar, studen jaka,
pogurena posrtala
kaljavim je putem baka.

Pod olovnim oblacima
vukao se pramen dima,
upitah je: “Zašto ideš?“
Prošaputa: “Stiže zima.“